Zakon o radu (u nastavku: ZR) kao opći radnopravni propis uređuje pravo na godišnji odmor, najkraće trajanje i utvrđivanje godišnjeg odmora, ništetnost odricanja od prava na godišnji odmor, rok stjecanja prava na puni i na razmjerni dio godišnjeg odmora, naknadu plaće koja radniku pripada za vrijeme korištenje godišnjeg odmora i kako se ona određuje, naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, korištenje godišnjeg odmora u dijelovima i njegovo prenošenje u sljedeću kalendarsku godinu i raspored korištenja godišnjeg odmora.
Svrha godišnjeg odmora je ostvarivanje sigurnosti zaštite zdravlja i radne sposobnosti radnika i omogućavanje njegovog fizičkog i psihičkog odmora. Pravo na godišnji odmor je uvedeno kasnije u odnosu na druga prava, a prva nacionalna država koja je već 1936. godine zakonom uredila pravo na plaćeni godišnji odmor je Francuska, a iste godine je pravo na godišnji odmor uređeno i na međunarodnoj razini.
Obveza poslodavca je da radniku osigura korištenje prava na godišnji odmor a ako bi poslodavac propustio to osigurati i ne bi se pridržavao ZR-om propisanih minimalnih zahtjeva i pravila to može dovesti do njegove prekršajne odgovornosti. Uz prekršajnu odgovornost postoji i obveznopravna odgovornost poslodavca prema radniku koja se sastoji u pravu na novčanu naknadu za neisplaćenu naknadu plaće za vrijeme godišnjeg odmora ili naknadu štete za neiskorišteni godišnji odmor nakon isteka roka za korištenje i to u razdoblju od 5 godina od dana nastanka tog potraživanja.
Minimalno trajanje godišnjeg odmora propisano je u tjednima, na način da radnik ima pravo na godišnji odmor od najmanje četiri tjedna za svaku kalendarsku godinu (čl. 77. st. 1. ZR-a.). Posebne skupine radnika kojima se štiti zdravlje i sigurnost na radu su maloljetnici i radnici koji rade na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi ih od štetnih utjecaja. Ovim skupinama radnika je pravo na godišnji odmor određeno u trajanju od najmanje pet tjedana.
Osobama s invaliditetom, čl. 12. st. 3. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, za svaku kalendarsku godinu utvrđeno je pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje pet tjedana, jer su to osobe koje imaju trajno ograničenje, smanjenje ili gubitak sposobnosti izvršenja neke fizičke aktivnosti ili psihičke funkcije primjerene životnoj dobi, nastale kao posljedica oštećenja zdravlja.
Pravo na puni godišnji odmor stječe radnik koji se prvi put zaposli, odnosno radnik koji ima prekid između dva radna odnosa duži od osam dana, nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa kod toga poslodavca (čl. 77. st. 3. ZR-a). ZR-om je propisano da se pravo na godišnji odmor ostvaruje nakon šest mjeseci neprekidnog radnog odnosa, a ne neprekidnog rada.
Neprekidnim radom za stjecanje prava na puni godišnji odmor smatra se trajanje radnog odnosa, a ne stvarno izvršavanje ugovorene obveze rada, tako da pravo na puni godišnji odmor ostvaruje i radnik koji u šest mjeseci trajanja radnog odnosa ne radi jer koristi neko drugo pravo npr. spriječenost za rad radi korištenja rodiljnog ili roditeljskog dopusta, privremene nesposobnosti za rad, plaćenog dopusta i dr.
Detaljno o navedenoj temi možete pročitati u TEB-ovom časopisu "Financije, pravo i porezi" br. 5/25, u članku Pravo na godišnji odmor za 2025., autorice Ljubice Đukanović, mag. iur.
----------
Osigurajte jednostavnu, brzu i praktičnu primjenu računovodstvenih, poreznih i ostalih propisa u praksi kroz neograničeno telefonsko savjetovanje, popuste na TEB-ovim seminarima i webinarima, stručne, aktualne i praktične članke, jedno pisano mišljenje i ostale pogodnosti. Detaljne informacije o svim pogodnostima koje ostvarujete odabirom TEB-ovog sustava usluga i pretplatom na časopis „Financije, pravo i porezi“ pogledajte na:
